GRAD KOJI URLA

(Odlomak iz romana Kraj sezone)

Umjesto da otvaram most, vozim taksi. Taksi služba – vječno utočište luzera i stranaca. Najčešće rješenje problema prehrane obitelji kad su sve druge opcije propale. Kružim okolo, ljudi izlaze i ulaze, sabirem novac koji predajem poslovođi na kraju smjene, svakog petka dobivam plaću. Rutina. Kada me pitaju kako sam, odgovaram im: «Dobro je. Živi se.» 

A lažem… 

Fali mi most. Do bola mi fali.  

Kao i uvijek, Senka mi je utjeha…

Vraćam se s posla i gledam ju na balkonu. Prvo vidim njezin osmjeh. Njezin osmijeh vidim gdje god da pogledam. Vidim ga u oblaku, u odsjaju na staklenim ulaznim vratima robne kuće, u bljesku sunčeve zrake u vodenom valu Kanala, u zamagljenom retrovizoru… Vraćam se s posla i ljubim ju. Večeramo, sjedimo na sofi s čašom vina u ruci, tijela su nam priljubljena dok šutke gledamo televiziju. Strah nas je svijeta koji se rađa pred našim očima. Kažu nam s ekrana: «Materijalnost tijela više nije preduvjet za ljubav. Mozak je postao najvažniji seksualni organ. Fizička interakcija nije potrebna. Seks je demokratiziran i racionaliziran». 

Počinjem iz dna duše mrziti svijet koji se rađa pred našim očima. Senku optimizam ne napušta. Kaže mi u što vjeruje:  

«Sutra je novi dan, možda bude bolji od današnjega.» 

Danas je novi dan. Sjedim na taksi-štandu čekajući mušteriju. Na ekranu u automobilu gledam neki užasno dosadan sport u kojem dva igrača do u beskraj prebacuju lopticu preko mrežice uz pomoć drvenih reketa. Volio bih da sam kod kuće sa Senkom.

 Tip ulazi. Ja sam se odvikao gledati mušterije u lice. Njihov identitet mi je višak informacija, redundanca s kojom se ne želim opterećivati.  Kaže mi da ga vozim u Mölndal. Kraćim putem preko auto-ceste. 

Vozim kamo je rekao. 

Na odvajanju za autocestu osjetim tvrd predmet na potiljku.

«Vadi novac i daj ga ovamo», kaže mi tip. Tek tad vidim njegovo lice u retrovizoru. Ništa posebno, mršavi, neobrijani bijelac prekriven kapuljačom. Stišćem gas – brzinomjer pokazuje 120, pa 140, pa 160… guram do krajnjih granica 190, 205, 220… Zujim između automobila, autobusa, kamiona, ja sam vjetar na cesti. Tip iza mene se uneredio. Kaže stani, ja kažem neću. Kaže pucat ću, ja kažem pucaj. On opet kaže stani. 

«Stat ću kad staviš pištolj na suvozačevo sjedište.»

On povlači zatvarač na pištolju kako bi me uplašio. Ja stisnem na 230 kako bih ga uplašio. Pištolj je na sjedištu. Usporavam. Čuje se zvuk policijske sirene… 

Najednom se tip iza mene počne cerekati, ciktati, skičati… I ja se smijem. Keslamo se u duetu. Na tren je sve utihnulo, nema policije, nema automobila, nema grada, nema Kanala, nema neba… Nema čak ni Senkinog osmjeha. Samo se nas dvojica cerekamo kao da smo na struju priključeni. To je smijeh od kojega se trese cijelo tijelo, to je smijeh kojemu je uzrok strah.

Strah čovjeka goni naprijed ili natrag ovisno o tome s koje pozicije promatraš taj proces.

I tako sve do sada. Smijem se od straha. I krećem se naprijed i nazad istovremeno.

Ovaj put je podstanarka. Stisnula me sićušnim šakama za okovratnik pidžame i drmusa svom snagom. Postajem svjestan njezinih očiju, vodenih kao da su uvijek na rubu plača. Razmazana šminka, oštri zubi izvirili iz usne špilje:

«Ubit ću te, stari konju!»

Šamar sam doživio kao pomračenje sunca. Balavica me šamara. Ima li 

ovaj svijet dno? Pa ipak, ne osjećam ni bol, ni poniženje, niti moja svijest uopće prihvaća dijeliti sudbinu tijela koje ovdje bespomoćno leži na sofi prekriveno prljavom dekom i s tim žilavim čudovištem iznad moje glave koje me šamara i pljuje. 

Ali to mi nije važno.

Vidim sliku, ali ton je nešto drugo. Te majušne šake koje me ne prestaju udarati u taktu podstanarkinog histeričnog siktanja i cvileža vraćaju me u san. Želim saznati čemu se onaj tip iz taksija smijao? Čemu sam se ja smijao? Na što me je podsjetio zvuk smijeha?

Čekaj malo… Pa da!

To je zvuk insekata dok napadaju svoju žrtvu. 

Ponekad dvije generacije dijeli razdaljina široka kao svemir. Moj stari… Dok čita ne jede, ne pije, ne ide na WC… Kao da se boji da će mu knjiga pobjeći.

I ja volim knjige, ali u njima ne vidim smisao. Jer što će biti ovdje za 1000 godina? Hoće li biti ičega? A ako i bude, hoće li ove riječi kojima se mi služimo postojati? Pa onda novih 1000 godina. 

Smisao se nalazi negdje drugdje. Ne u knjigama.

I Neven voli knjige kao što ih je volio njegov djed.

Genetski transfer je lutrija u kojoj smo izvukli pogrešne brojeve. Neven je kombinacija mene i mog starog, kombinacija pogrešnih polovica svakog od nas – one koje mu neće donijeti ničeg dobroga. 

Išamaran i ponižen tumaram maglovitim ulicama.

Kao da nisam ovdje, već u nekim nepoznatim daljinama. Predajem se kakofoniji grada, puštam je da me nosi kud joj je volja. Najlonska sam vrećica koju vjetar šutira od zida do zida, od jednog do drugog. Škiljim zaslijepljen svjetlotonskim plakatima i zaglušen njihovim glasovima: 

«Društvena struktura je usklađena s termodinamičkim principima gdje je novac ukinut i profesija političar odumrla. Energija je preduvjet za postojanje održive privrede, ne rad i kapital kao u predkataklizmičkim društvima. Danas se društvo organizira na bazi energije, ne ekonomije ili demokracije, društvom se više ne vlada, već upravlja – umjesto izabranih političkih amatera imamo kvalificirane stručnjake, profesionalne znanstvenike, inžinjere i tehnologe. Ustav našeg društva zasniva se na zakonima termodinamike: (1) energija se ne može stvoriti niti uništiti, (2) energija se jedino može preoblikovati, (3) svako preoblikovanje ima svoju cijenu u formi entropije.»

Ljudi i dalje imaju oči, ali ne vide. Koji jebeni termodinamički principi? Jedini principi koji vrijede za čovjeka su yin i yan – ravnoteža i smiraj. Nesiguran čovjek obično traži oslonac u ženi. Ja sam bez oslonca nesiguran i nestabilan. Ja sam usamljeni yin koji nošen vjetrom i glasovima udara u zidove prekrivene maglom.

«…sigurnom dekontaminacijom puževa ostvarili bismo golemi napredak u rješavanju problema prehrane stanovništva…»

Što je ostalo? Beživotna i nijema pustara po kojoj baza ovo malo preostalih živih ljudi iznad kojih se roje izgladnjeli insekti. 

Čujem glasove i udaram u zid. 

Dlanovima začepljam uši da ne slušam. Uzalud. Ovo je grad koji urla.

Glasovi burgijaju kroz moje šake i prodiru u središte mozga. Neki tehnokrat, drug stručnjak za nešto, govori o završetku 10000 godina Antropocensa. Naređuje mi:

«Budi spreman na neočekivano. Budi racionalan pred iracionalnim. Primjenjuj centralne principe ergonomije u svakodnevnim situacijama.»

Njegov glas miješa se s graktanjem vrana. Nešto od privida života vratilo se s vranama. Onima inteligentnijim među njima koje su uspjele preživjeti shvativši da njima ne smeta kukurijek ta da su leteći na nižoj visini zaštićeni od insekata. Većina ostalih vrana i drugih ptica nisu bili te pameti i poletjeli su visoko ravno među insekte. 

Još jedan stručnjak objašnjava da to nisu vrane, već jedna sasvim nova vrsta koju je on nazvao ptice-brujalice. 

Na kraju me glasovi ruše na cestu.

Moje unutrašnje oko vidi sliku koja me prikazuje onako kako ja sam sebe nikad ne bih želio vidjeti. 

Ne znam više gdje sam. I ovdje sam i tamo. I u ovom kutu trga i u onom koji se nalazio na dijagonalno suprotnoj strani. Ja sam u ovom gradu i u onom u kojem je bio most. Zlamerika je izronila iz vode i ja sam se uselio u nju. 

Opet glas…

«Druže, jeste li vi pijani?»

«Ne, druže, ja sam išamaran i gladan», otima mi se.

Iz prkosa prema starom počinjem čitati one knjige koje njemu nisu interesantne – one koje se nazivaju svetima. Knjige čije rečenice kažu: «Gleda te Bog i zato On zna sve što misliš i činiš». Hajde, na stranu pitanje kako On to uspijeva istovremeno pratiti sve silne ljude na ovom žalosnom svijetu, ali kad vjeruješ onda vjeruješ i ne zamaraš se pitanjima. Jednostavno znaš da te On gleda i trudiš se biti dobar jer su ti rekli da treba biti dobar. Ako nahraniš dvije mačke, a treća gleda, moraš i njoj dati jesti jer grijeh je ostaviti ju gladnu. Ti misliš i vjeruješ da je dobro činiti dobro mačkama, pticama, travkama, ribama i puževima jer, ako nisi dobar, On će te kazniti. I ti budeš dobar, a On te opet kazni. Ma, što kazni! Zavuče ti zahrđalu sabljurinu posred leđa. 

Do balčaka… 

«Molim te, nemoj da Neven sazna.»

Probudio sam se i klečim kraj masnog ležaja u koji me netko stavio. Klečim i molim. Ne molim ljude oko mene, moje zlosretne supatnike koji su, kao i ja, sakupljeni po zakutcima Grada i sada, zbunjeni i radoznali istovremeno, gledaju u mene klečim na podu i pokušavam se sjetiti bilo koje molitve iz bilo koje religije. Ne molim ni uniformirane čuvare poretka, sakupljače koji su nas sve sabrali na bezbrojne ležaje poredane u ovoj prostoriji gdje zrak zaudara i svjetlo je obojeno u smeđe. Molim Njega jer nemam koga drugoga. Jer, računam, možda ipak postoji granica patnje. Možda će mi se sažaliti…

«Molim te, nemoj da Neven sazna.»